Hoće li Vitićev neboder plesati?

 
Boris Bakal: Trebali bismo zgradu po zgradu preuzimati i educirati građane osnovama suživota, jer je očigledno da je to društvena nužnost. Foto: DAZ
U "Društvu arhitekata Zagreba" nas u četvrtak, 27. veljače, očekuje izrazito zanimljiva tribina o dugogodišnjem projektu Borisa Bakala u čijem fokusu se nalazi stambeni neboder arhitekta Ivana Vitića u Laginjinoj ulici u Zagrebu. Uz mnogobrojne goste biti će riječi o filmu "Concrete love" projektu platforme "Bacači Sjenki", povodom čega je Damir Sekulić razgovarao s Borisom Bakalom i producentom Ivanom Kelavom za web stranice"Društva arhitekata Zagreba".

Boris Bakal, zagrebački umjetnik, redatelj, aktivist i možda prije svega entuzijast zahvaljujući kojem će napokon doći do obnove nebodera Ivana Vitića u Laginjinoj ulici 9 u Zagrebu najavit će u ime platforme "Bacači Sjenki" dokumentarni film koji će ponuditi retrospektivni pregled dugogodišnjih napora, intervencija i performansa održanih u Laginjonoj 9 tijekom zadnjih desetak godina. Možda zbog roditelja od kojih je dobio usađen osjećaj za arhitekturu ili zbog činjenice da je svojedobno i sam živio u neboderu Bakal predmet predanosti i opsesije umjetničke i sociološke izgleda napokon postaje i predmet arhitektonske obnove. 

Film o stambenom neboderu Ivana Vitića u Laginjinoj, radnog naslova "Concrete love" samo je vrhunac jednog, dvanaestogodišnjeg procesa, opsesije u pozitivnom smislu riječi ovim  antologijskim djelom hrvatske arhitekture. Možete li nam samo u kratkim crtama prepričati ili nabrojati što je sve prethodilo realizaciji ovog filma, od kad je pokrenut projekt "Čovjek je  prostor: Vitić_pleše"?

 

Prizor iz filma "Concrete love"

BB: Projekt je pokrenut 2004. službeno, ali ta, kako kažete opsesija traje od 2002. Projekt ima četiri faze: prva u kojoj se utopijski vjeruje u taj modernistički koncept Ive Vitića i njegovu realiziranost u stvarnosti te moj prijedlog u okviru platforme Bacača Sjenki na suradnju grupe međunarodnih umjetnika i stanara na više projekta koji bi bili rezultat tog zajedništva; druga: u kojoj razotkrivam/o nepotpunost ostvarenja Vitićeve vizije, dotrajalost zgrade i njezino propadanje (pogotovo svih zajedničkih prostora: fasade, stubišta, balkona, krova, podruma, itd.) i djelomično i zbog toga i raspada unutrašnjeg zajedništva i suživota stanara-suvlasnika zgrade; tada krećem/o u stvaranje vizije obnove zgrade i kroz to donekle i obnove suživota ili barem suradnje na pitanjima od vitalnog zajedničkog interesa; treća faza: kada je proces zagovaranja i postizanja obnove već pokrenut, suvlasnici odlučni u provedbi tog plana, a ja i moji suradnici u Bacačima uviđamo da naša arhiva može postati dokumentarni film; i četvrta faza: postignut cilj prvo djelomične obnove (dizala) zgrade, a potom obećana su i  sredstva iz spomeničke rente za obnovu cijele zgrade. Tu se razvija suradnja sa stanarima-suvlasnicima na postizanje cjelovitije obnove i naše praćenje tog procesa njihove borbe i same obnove kroz film.

Možete li nas upoznati s trenutnim stanjem u procesu obnove zgrade, da li se stvari pokreću? Ukoliko se ne varam, početkom stoljeća, kada je počela Borisova / Vaša preokupacija Vitićevim neboderom, nije postojala ideja o filmu, ona se rodila negdje po putu. Kada se dogodio taj trenutak da se od skupljenih materijala realizira vjerujem prvi dokumentarni film u Hrvatskoj čiji glavni akter je jedno arhitektonsko djelo druge polovice 20. stoljeća?

BB: O samoj obnovi, njezinom tijeku i načinima odlučuju suvlasnici, Grad Zagreb i stručna javnost, a to će djelomično biti predstavljeno i na tribini u DAZ-u. Tijekom 2006. prvi puta počinjem/o shvaćati da materijal koji je snimljen u svrhu dokumentiranja projekta "Čovjek je prostor: Vitić_pleše" zapravo može stvoriti jedan dokumentarni film. Ta spoznaja je potvrđena 2007. izborom našeg "filma u nastajanju" na program ZagrebDox festivala za razvoj filmova. Tom prilikom su se pojavile razne ponude da se film ostvari i čak brzo zgotovi, da se usmjeri, ali mene nekako to nije zadovoljavalo, još uvijek sam tražio neko drugo, neko moje motrište te priče, a nisam bio ni zadovoljan gdje je stalo zagovaranje i obnova zgrade, odakle je sve i počelo. Tek kada u 2011. zgrada dobiva prvu potvrdu da će najvjerojatnije dobiti novac Grada Zagreba za obnovu počinjem nazirati i film, koji se potom kroz suradnju sa mnogim domaćim i stranim producentima, redateljima, snimateljima, montažerima unutar europskog program Ex-Oriente za razvoj dokumentarnog filma, diže na jednu višu, zreliju i profesionalniju razinu, tek tada Ivan Kelava i ja shvaćamo kakav imamo film i kako ga želimo ostvariti.

Da li se ovim filmom na neki način zaokružuje ta odiseja arhitektonske, ali i umjetničke,i možda najbitnije socijalne obnove Vitićevog nebodera, ako ne, što je slijedeće?

BB: Kada sam počeo projekt nisam se samo usredotočio na Vitića i na njegov neboder, nego na cjelokupno stvaralaštvo moderne arhitekture na tlu hrvatske i njegovo/njezino naslijeđe. Pozivao sam na stvaranje takozvane "herojske mape hrvatske moderne arhitekture" kao uzoran primjer jedne izuzetne stvaralačke hrabrosti i posebnosti, a koja nam je svakodnevno na dohvat ruke. U to vrijeme tako jasni i sveobuhvatni projekti niti unutar nekog institucionalnog djelovanja nisu postojali i nisu bili jasno definirani, a niti je postojao artikuliran interes profesionalne ni druge javnosti. To se od tada promijenilo, i shvatili smo da su ti prostori, te zgrade važni resursi, da su identitetska žarišta i oslonci i današnjeg društva i zajednice u kojoj živimo i tako se pojavio čitav niz inicijativa na tragu projekta "Čovjek je prostor" (Maroja Mrduljaša, Platforme 9,81, Muzej kvarta, projekti Nataše Bodrožić i Saše Šimprage, i mnogih drugih) neki čak s velikim učinkom, društvenom i međunarodnom podrškom i vidljivošću pa mislim da nakon obnove Vitićevog nebodera i Bacači i ja trebamo odmor. Ali, s druge strane, sama obnova još nije počela, zgrada još nije obnovljena, film o tome svemu nije još snimljen - što će se s tim zaista dogoditi, što bi se trebalo dogoditi, možda ćemo saznati i u slijedeći četvrtak u DAZ-u na tribini: Da li će Vitićev neboder opet plesati?

Što mislite, da li je moguće da film potakne osviještenje o arhitektonskoj baštini moderne, nečeg ipak još uvijek relativno novog u Hrvatskoj, pa čak i da bude poticaj nekoj možda izgubljenoj socijalnoj koheziji u sličnim situacijama, u zgradama slične pozadine?

BB: Da budem iskren - ne znam. Sigurno je da je projekt "Čovjek je prostor: Vitić_pleše" stvorio neku zalihnost društvenog kapitala i mimo same obnove, ali mislim da je to stalan proces koji ne treba prekidati. Mislim da bi trebalo zgradu po zgradu preuzimati, educirati građane osnovama suživota, otkrivanja zajedničkih interesa i pravila, jer je očigledno da je to društvena nužnost. Ta samopomoć, su-djelovanje u zajednici, ali i sagledavanje obzora te zajednice - društveno planiranje. Vjerujem i nadam se da će film biti poučan onoliko koliko je bio poučan i otkrivajući i meni dok sam ga snimao: stalno mijenjajući smjer i stalno tražeći od mene da se odredim, usmjerim, da donesem neke važne odluke i za njih preuzmem odgovornost &‐ kao i sada ovim intervjuom.

Kako je s produkcijske točke gledišta raditi na jednom projektu koji ovako specifično objedinjuje arhitekturu, film, umjetnost i strast te tko vas je sve podržao u realizaciji?

IK: Jako zanimljivo. Osobno me privukao upravo taj holistički pristup i činjenica da nije riječ samo o opservacijskom dokumentarcu koji primijeti pa ostavi, već o filmu/projektu nakon kojeg netko živi u ljepšoj i funkcionalnijoj zgradi nego što je to bilo prije njega. Nikako ne kažem da je film jedini promijenio stvari, ali je bio sudionikom promjene. Osim toga, ako u današnjoj cinizmokraciji naiđete na pomalo donkihotovsku priču s happy endom, čini mi se da ju je potrebno podijeliti s drugima. To su dosad prepoznali Hrvatski audiovizualni centar i fond MEDIA Europske komisije, kao i mnogi drugi koji na ovaj ili onaj način podržavaju projekt.